Što, dakle, ostaje nakon tri godine intenzivnog rada, izložbi, razgovora i suradnji? Ili, ako ćemo pogledati još malo dublje, a ovo je četvrti trogodišnji katalog ciklusa NMG@PRAKTIKA, nakon 12 godina “henganja u Praktici”, ili nakon 20 godina izvaninstitucionalnog rada i truda i svega što on donosi i odnosi? Ili, ako ću zaista ići do kraja, a uvijek sam išla i to je moj jedini put, što točno donosi i odnosi životna profesionalna fokusiranost na ono što je rubno, marginalizirano, zapušteno, zapostavljeno u ovom prostoru i vremenu? Kad svjesno odlučim ići putem subverzije, aktivizma i društvene promjene – što mi ostaje u memoriji tijela?
Ostaje mnogo više od puke dokumentacije. Ostaje odjek – vibracija ideja, afekata i pitanja koja se prelijevaju iz jednog rada u drugi.
PREUZMI KATALOG:
Udruga Mavena predstavlja novi trogodišnji katalog NMG@PRAKTIKA 2022–2024, pod naslovom Prostori rezoniranja: Bilješke o krhkosti i otporu (2022. – 2024.) – četvrti tom u nizu publikacija koje dokumentiraju, ali i kritički promišljaju dvanaest godina programa u galeriji Praktika i više od dvadeset godina izvaninstitucionalnog rada na rubovima sustava.
Katalog okuplja više od dvadeset izložbi i umjetničkih projekata, tekstove kustosa i kustosica, umjetničku dokumentaciju te teorijske i refleksivne priloge. Umjesto „hladnog” pregleda programa, ova publikacija funkcionira kao privremena mapa rezonanci: susreta između umjetnika, prostora Doma mladih, grada Splita, subkultura, arhiva i fragilnih osobnih memorija.
U uvodnom eseju „Prostori rezoniranja: Bilješke o krhkosti i otporu (2022. – 2024.)”, Natasha Kadin otvara katalog nizom pitanja: što ostaje nakon tri godine intenzivnog rada, nakon dvanaest godina „henganja u Praktici”, nakon dvadeset godina svjesnog odabira rubnog, marginaliziranog, zapuštenog? Što ostaje u memoriji tijela kada se dugotrajno bira put subverzije, aktivizma i društvene promjene? Iz tih pitanja proizašli su tematski stupovi kataloga: arheologija sadašnjosti, prostor kao bojno polje i utočište, te etika brige u vremenima krhkosti.
Kroz radove umjetnika i umjetnica poput Lucije Bužančić, Tine Spahije, Vite Jončić, Marka Dajaka, Sanje Bistričić, Filipa Milkovića, Andree Resner, Un–war Space Laba, Arbajt Kolektiva, Nives Sertić i mnogih drugih, katalog prati kako se grad, tijelo, sjećanje i zajednica neprestano pregovaraju i preoblikuju. NMG@PRAKTIKA se u tom procesu ne pojavljuje samo kao galerijski prostor, nego kao laboratorij, arhiv, polje borbe i povremeno – utočište.
Publikacija NMG@PRAKTIKA 2022–2024 urednički je oblikovana od strane Natasha Kadin (urednica i autorica uvodnog teksta), uz rad kustoskog tima: Katarina Duplančić Dugopoljac, Natasha Kadin, Vedran Perkov, Jasmina Šarić, Ivana Vukušić, Tina Vukasović Đaković.
Dizajn i prijelom kataloga potpisuje Ena Jurov, grafički dizajn vizuala izložbi Nikola Križanac, a dokumentaciju Glorija Lizde i Tihana Mandušić. Publikacija je realizirana uz podršku Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske, Grada Splita i Zaklade Kultura nova.
U nastavku donosimo cijeli uvodni tekst Natashе Kadin Prostori rezoniranja: Bilješke o krhkosti i otporu (2022. – 2024.), kao poziv na daljnje čitanje, prisjećanje i zajedničko promišljanje o tome što nam ostaje – i gdje još uvijek možemo čuti odjek.
Prostori rezoniranja: Bilješke o krhkosti i otporu (2022. – 2024.)
Natasha Kadin
Listati stranice kataloga koji sažima tri godine rada, života i umjetnosti nalik je na prebiranje po starom obiteljskom albumu. Svaka stranica, svaka fotografija, svaki tekst otvara prozor u jedan specifičan trenutak, ali istovremeno budi i sjećanja na ono što se događalo prije i poslije. Gledajući unatrag na program udruge Mavena i platforme NMG@PRAKTIKA u razdoblju od 2022. do 2024. godine, pred očima mi ne prolazi samo niz projekata, već mreža dubokih i neočekivanih rezonanci. Poput Filipa Milkovića koji skenira slojeve obiteljskih albuma kako bi pronašao značenje u teksturi papira i tragovima vremena, ili Sanje Bistričić koja kroz fragmente eksperimentalnog filma pokušava rekonstruirati krhko tkivo sjećanja, i ja u ovom pregledu tražim niti koje povezuju naizgled različite umjetničke svjetove.
Što, dakle, ostaje nakon tri godine intenzivnog rada, izložbi, razgovora i suradnji? Ili, ako ćemo pogledati još malo dublje, a ovo je četvrti trogodišnji katalog ciklusa NMG@PRAKLTIKA, nakon 12 godina “henganja u Praktici”, ili nakon 20 godina izvaninstitucionalnog rada i truda, kao i svega što on donosi i odnosi? Ili, ako ću zaista ići do kraja, a uvijek sam išla i to je moj jedini put, što točno donosi i odnosi životna profesionalna fokusiranost na ono što je rubno, marginalizirano, zapušteno, zapostavljeno u ovom prostoru i vremenu? Kad svjesno odlučim ići putem subverzije, aktivizma i društvene promjene – što mi ostaje u memoriji tijela?
Ostaje mnogo više od puke dokumentacije. Ostaje odjek – vibracija ideja, afekata i pitanja koja se prelijevaju iz jednog rada u drugi, stvarajući složenu sliku našeg vremena, sadašnjeg trenutka. Ovaj katalog stoga nije zamišljen kao konačni, zatvoreni arhiv, već kao privremena mapa tih rezonancija, njezin četvrti tom, kao poziv na daljnje promišljanje i dijalog, kao pogled u budućnost. Meni osobno i profesionalno ostaje dužnost da se ispričam svom vlastitom tijelu što sam ga izložila svemu tome, ne bez posljedica.
Arheologija sadašnjosti: Kopanje po slojevima značenja
Ako postoji jedna dominantna metoda koja prožima program protekle tri godine, onda je to arheologija. Ne arheologija daleke prošlosti, već arheologija naše neposredne sadašnjosti. U svijetu prezasićenom novim slikama i informacijama koje se neprestano brišu, umjetnici koje smo predstavili pronalaze radikalnost u činu iskopavanja – u strpljivom istraživanju slojeva značenja skrivenih u odbačenim objektima, zaboravljenim pričama i urbanim prostorima u nestajanju.
Taj arheološki impuls najvidljiviji je u radovima koji se bave gradom Splitom kao živim organizmom i palimpsestom. Radovi Lucije Bužančić, Tine Spahije i Vite Jončić funkcioniraju kao urbane arheološke sonde. Bužančić u animiranom filmu Zasićenje suprotstavlja današnju turistificiranu kulisu arhivskoj snimci iz 1988. godine, iskopavajući tako dva sloja grada i našeg odnosa prema njemu. Tina Spahija u projektu Umijeće propadanja “otkopava” zaboravljeno modernističko nasljeđe – Poljud, Koteks, Split 3 – i kroz modni dizajn ga reanimira, dajući mu novo tijelo i novu vidljivost. Vita Jončić, pak, u Transformaciji uspomene pokušava arhivirati krhki pejzaž Dalmacije prije nego što ga procesi betonizacije i turizma u potpunosti izbrišu. Svi oni djeluju kao čuvari gradske memorije, bilježeći ožiljke i transformacije koje se događaju pred našim očima.
Arheologija se nastavlja i na marginama društvenog života. Marko Dajak u Garnituri pokreta postaje arheolog subkulture, dokumentirajući efemerne tragove i rukopise grafiti-writera na vlakovima, spašavajući ih od zaborava i dajući im galerijski život. Slično tome, Ivan Buvinić u seriji fotografija Četiri zida arhivira društveni život i samoniklu arhitekturu boćališta, tih specifičnih javnih prostora koji polako nestaju pod pritiskom urbanih promjena. Obojica usmjeravaju naš pogled na ono što je nevidljivo ili prezreno, pokazujući kako se u tim rubnim zonama kriju autentični oblici zajedništva i otpora.
Konačno, arheološki impuls zaranja u najintimnije područje – u prostor osobnog sjećanja. Radovi Filipa Milkovića i Sanje Bistričić predstavljaju duboko osobna iskopavanja vlastitih arhiva. Milkovićev projekt Desetljeća nastaje nakon što njegova baka, arhivarica obiteljske povijesti, doživi neurološko oštećenje. Njegov čin skeniranja starih fotografija i albuma nije puka reprodukcija, već pokušaj da se kroz materijalnost objekta – kroz teksturu papira, izblijedjele boje i bilješke na poleđini – dosegne krhka esencija sjećanja. Bistričić u filmu Mislim da se sjećam koristi optička pomagala i dekonstrukciju filmske slike kako bi vizualizirala sam proces prisjećanja – njegovu fragmentiranost, nepouzdanost i poetičnost. Ovaj arheološki pristup, bilo da je usmjeren na grad, subkulturu ili obitelj, predstavlja čin otpora protiv amnezije suvremenog trenutka. To je inzistiranje na važnosti slojeva, tragova i priča koje su potisnute, i potvrda da se budućnost ne može graditi bez dubokog razumijevanja prošlosti.
Prostor kao bojno polje i utočište
Paralelno s istraživanjem vremena i sjećanja, naš trogodišnji program sustavno je mapirao i koncept prostora, tretirajući ga ne kao pasivnu pozadinu, već kao aktivnog protagonista, kao poprište društvenih borbi, ali i kao mjesto stvaranja novih, imaginarnih utočišta. Platforma NMG@PRAKTIKA, smještena u kompleksu Doma mladih – simbolu nedovršenosti i potencijala, i to kroz najnestabilniju fazu ovog krhkog giganta, u kojoj su se ideje, odluke i rješenja o obnovi mijenjala iz dana u dan – pokazala se idealnim laboratorijem za takva istraživanja.
Jedna linija radova bavila se izravnom kritikom prostora u kojem nastaje. Umjetnici nisu samo izlagali u galeriji, već su dekonstruirali samu galeriju i njene konvencije. Nikica Jurković u projektu Sve je moguće pretvara čin otvorenja izložbe u party, prebacujući fokus s umjetničkog objekta na društveni događaj i participaciju publike. Tomislav Hršak odlazi korak dalje, izlazi iz galerije u kvart i proglašava običnu metalnu konstrukciju za trešenje tepiha spomenikom, ironično komentirajući inflaciju i banalnost spomeničke kulture danas. Arbajt Kolektiv i Marianna Nardini koriste sam Dom mladih kao materijal za kritiku. Arbajt u projektu Arbyte 1.8 postavlja pitanje tko je i kako “izgradio” Dom, aludirajući na godine neplaćenog rada i entuzijazma nezavisne scene. Nardini u performansu From Dust ‘Till Dawn svojim tijelom, sakupljenim otpadom i ritualnim gestama mapira fizičku i simboličku zapuštenost, ali i vitalnost tog prostora, tretirajući ga kao “majčinu nutrinu” koja rađa i njeguje. Ovi radovi postavljaju ključna pitanja: Čiji je ovaj prostor? Čemu služi? Kako ga možemo osloboditi i preosmisliti?
Nasuprot ovoj kritičkoj dekonstrukciji, druga linija radova bavila se konstrukcijom novih, imaginarnih i kontemplativnih prostora. Gaia Radić nas je uvela u svoje digitalne Babilonske viseće “vrtove”, istražujući granice između prirodnog i virtualnog, stvarnosti i simulakruma. Nives Sertić nas je kroz imerzivne video-pejzaže pozvala na usporavanje i kontemplaciju, stvarajući u galeriji prostor za meditaciju o prirodnim ciklusima i našoj izgubljenoj vezi s njima. Ivana Škvorčević je u instalaciji Iskušavanje slike gradila ambijente od minimalističkih formi, svjetla i sjene, pozivajući nas da prostor ne interpretiramo, već osjetimo. Hrvoje Spudić nas je svojim Rotoprojektorom 4 suočio s iluzornošću naše percepcije prostora i vremena, translatirajući vanjski svijet u hipnotičku, rotirajuću panoramu unutar galerije. Ovi umjetnici nude prostore utočišta, mjesta za drugačiju percepciju i bijeg od bizarne i iracionalne svakodnevice Dom mladih, gdje se u mnoštvu planova i ideja, u moru često idejno i praktično suprotstavljenih rješenja, uspjeva potpuno zaboraviti najvažniju premisu, koja se nalazi u prvoj riječi ovog uplakanog diva – on je kao prvo Dom. A dom treba biti utočište.
Naposljetku, tu su i radovi koji istražuju tijelo u prostoru, posebno žensko tijelo kao mjesto upisivanja društvenih kodova i osobnog oslobađanja. Sonja Pregrad u hibridnom projektu Karnevalski šator hrđa na večernjem povjetarcu propituje objektivnost tijela, pokreta i izvedbe, poigravajući se granicama između subjekta i objekta, izvođača i publike. Andrea Resner u instalaciji Girl Who Kisses Butterflies stvara hiperženstveni, meki ambijent kao prostor iscjeljenja i osnaživanja, slaveći “soft power” feminizam i ranjivost kao snagu. Kroz sve ove pristupe, prostor se pokazuje kao dinamična sila, a program NMG@PRAKTIKA nije platforma koja ga samo koristi, već ga aktivno proizvodi i propituje, šireći polje umjetničkog djelovanja od zidova galerije do ulica grada i unutarnjih krajolika naše svijesti.
Etika brige u vremenima krhkosti
Kada se sve niti povežu, postaje jasno da ispod često analitičkih, konceptualnih i kritičkih pristupa leži duboko etičko stajalište koje objedinjuje gotovo sve predstavljene radove. U svijetu obilježenom ratovima, ekološkim katastrofama, ekonomskom nesigurnošću i društvenom fragmentacijom, ovi umjetnici odgovaraju razvijanjem poetike i politike krhkosti i brige.
Krhkost je sveprisutna. Vidimo je u najdoslovnijem obliku u radu Marynke Dovhanych Wrath & Sorrow, potresnom audiovizualnom dnevniku koji svjedoči o osobnoj i kolektivnoj traumi rata u Ukrajini. Vidimo je u istraživanju kolektiva Un-war Space Lab, koji mapira “ljudski-ne-prirodne poremećaje” – ekološke ožiljke i toksična staništa koja ostaju nakon ratnih razaranja. Krhkost je tema i kada se govori o urbanom propadanju kod Tine Spahije ili Lucije Bužančić, o prekarnosti umjetničkog rada kod Arbajt Kolektiva, ili o fragilnosti sjećanja kod Sanje Bistričić i Filipa Milkovića.
Kao odgovor na tu sveprisutnu krhkost, umjetnici razvijaju prakse “brige” (eng. care). Briga postaje ključna umjetnička strategija, tihi, ali postojani oblik otpora. Andrea Resner govori o iscjeljenju i “mekoći” kao otporu patrijarhalnim logikama. Marianna Nardini svoj performans opisuje kao “čin brige”, a vješanje na konopu kao “čin brižnosti” prema prostoru Doma mladih i zajednici koja u njemu djeluje. Vita Jončić pokušava sačuvati uspomenu na prirodu kao čin brige i otpora betonizaciji. Toni Mijač u projektu Pretvori se u uho brižno sakuplja i arhivira fragmente svakodnevnog govora, dajući im novu poetsku vrijednost. Manja Ristić i Aleksandar Lazar osluškuju i snimaju podmorje Dobre vode, brinući o zvučnoj memoriji mjesta. Kustoska škola, kroz projekt Podsjetnici za budućnost, eksplicitno zagovara solidarnost i dijeljenje kao modele otpora dominantnim narativima.
U ovim radovima, umjetnost nije samo dijagnoza, već i terapija. Ona nudi modele preživljavanja koji nisu nužno glasni i agresivni, već se temelje na empatiji, ustrajnosti i brizi – za odbačene objekte, zaboravljene priče, marginalizirane zajednice i vlastitu psihu. To je tiha, ali moćna politika opstanka u svijetu koji favorizira brzinu, agresiju i brisanje. Apel onima koji se prema ovom ponosnom gigantu odnose bez poštovanja prema svemu što nam je otvorio i svima koje je zagrlio svojim velikim betonskim rukama.
Pogled unaprijed
Ovaj trogodišnji ciklus, sažet na stranicama koje slijede, potvrđuje kontinuitet misije udruge Mavena i platforme NMG@PRAKTIKA: biti prostor podrške umjetničkom riziku, eksperimentu i kritičkom promišljanju. Kao što pokazuju i naši prethodni trogodišnji katalozi, naša posvećenost pružanju platforme mlađim i neafirmiranim umjetnicima, kao i onima koji djeluju izvan dominantnih struja, ostaje neupitna.
Teme koje su isplivale na površinu u ovom razdoblju – arheologija sadašnjosti, prostor kao protagonist te etika brige – nisu slučajnost. One su precizan odraz vremena u kojem živimo. One pokazuju da su umjetnici seizmografi društvenih promjena, sposobni artikulirati naše kolektivne tjeskobe, ali i naše nade.
IMPRESSUM
Urednica i autorica uvodnog teksta: Natasha Kadin
Kustosi / kustosice NMG@PRAKTIKA 2022–2024: Katarina Duplančić Dugopoljac, Natasha Kadin, Vedran Perkov, Jasmina Šarić, Ivana Vukušić, Tina Vukasović Đaković
Postav / tehnička produkcija: Franko Sardelić Kolinac, umjetnici i kustosi
Dokumentacija: Glorija Lizde, Tihana Mandušić
Dizajn i prijelom (katalog 2022–2024): Ena Jurov
Grafički dizajn / vizuali (izložbi): Nikola Križanac
Prijevod, lektura i korektura: Katarina Duplančić Dugopoljac
Organizacija i produkcija: Mavena – 36 njezinih čuda (www.mavena.hr)
Posebne zahvale: KUM, MKC, PDM, HULU, Kino klub Split, te svim umjetnicima, suradnicima i tehničarima koji su omogućili realizaciju izložbi.
Publikacija NMG@PRAKTIKA 2022–2024 realizirana je uz podršku Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske, Grada Splita i Zaklade Kultura nova.
Split, 2025.
PRESS
https://www.culturenet.hr/hr/udruga-mavena-predstavlja-katalog-nmg-praktika-2022-2024/230251
https://vizkultura.hr/tag/nmgpraktika
https://klfm.org/tag/nmg-praktika
FOTO
NMG@PRAKTIKA, prva tri kataloga
Prije ovog, NMG@PRAKTIKA već je ispisala tri trogodišnja poglavlja — od početnog “henganja u Praktici”, preko širenja formata i publike, do godina koje su testirale izdržljivost scene. Svaki je katalog vizualno oblikovao drugi dizajner/ica s kojim smo surađivali — Rafaela Dražić (2013–2015), Nikola Križanac (2016–2018) i Petra Davidenko (2019–2021) — a uvodne tekstove su, uz voditeljicu projekta Natashu Kadin, pisali kustosi/ice koji su u tim razdobljima najintenzivnije kustoski surađivali na programu: Tonči Kranjčević Batalić (2013–2015), Lana Beović (2016–2018) i Katarina Duplančić (2019–2021).
