Miha Horvat: Nazvala ih je poetički arhivi, S26 / E3, 2000–2025

23 – 30 / 10 / 2025

OTVORENJE: Četvrtak, 23. listopada 2025. u 20:00

Izložba je otvorena za posjetitelje od ponedjeljka do četvrtka od 17 do 20 sati.

Galerija Kluba Kocka, Dom mladih Split, Ulica Slobode 28

2015. godine sam Aphri Tesla predstavio svoju seriju – zbirku, arhiv – i njezina je reakcija bila: “To su poetički arhivi, Miha.”

Kustoska škola 2025

U okviru ove izložbe od 27. do 30. listopada 2025. održava se Kustoska škola 2025 u suradnji s Transnational Guerrilla Art School (TGAS), i nosi naziv Lekcija 4 / 2025 nosi naziv “Personal – Person – Persons – Personality (4P)”. Ovogodišnja Kustoska škola fokusira se na poetički arhiv kao živu praksu — istražujući kako misliti, pisati, organizirati i živjeti umjetnost zajedno. Program uključuje razgovore, zajedničke procese, poetičko arhiviranje, projekcije i izradu kolektivnog zinea. Sudjelovanje u programu je besplatno, a predznanje nije potrebno.

Za prijavu pošaljite kratku biografiju na mavena@mavena.hr do 26. listopada 2025. u 23:59.

O RADU

U ovoj samostalnoj izložbi slovenski transmedijalni umjetnik Miha Horvat predstavlja seriju koju naziva poetički arhivi.
Poetički arhiv je kolekcija u stalnom rastu, u kojoj se arhiviraju različite institucije, objekti, intimni i tuđi materijali te umjetnički radovi. Umjetnički zadatak postavljen je u kohabitaciji osobnog s neosobnim, marginalnog s uzvišenim, otvorenog sa zatvorenim. U hermetički zatvorenim kutijama od prozirnog pleksiglasa Horvat arhivira i komprimira kolekcije, kompozicije i društvene komentare; sadržaj se kreće od umjetničkih koncepata do prizemnih stvari poput potrošenih rola toaletnog papira, pivskih boca ili razbijenih teniskih loptica.

To je serija arhivskih kutija života — nazvana poetički arhiv.

Arhiv je dijelom nastajao i kroz participaciju brojnih Horvatovih kolega i suradnika iz područja intermedijske umjetnosti, dizajna, arhitekture, digitalne produkcije i zvuka.
Izložba u Splitu prvi put predstavlja dva nova arhiva.

PREDGOVOR

Kada je Miha Horvat 2015. godine predstavio svoju seriju arhivskih kutija, pjesnikinja i intermedijska umjetnica Aphra Tesla nazvala ih je poetičkim arhivima. U toj se gesti imenovanja već nalazi ključno čitanje ovoga rada: arhiv koji je istodobno dokument i poema, zbirka i kompozicija. Od 2000. godine Horvat gradi ovu seriju kao kolekciju u stalnom rastu, u kojoj se sabiru tragovi institucija, predmeti svakodnevice, umjetnički radovi i intimni fragmenti.

Poetički arhivi nisu zatvorene cjeline, nego procesualne kapsule koje nastaju u kohabitaciji osobnog i neosobnog, trivijalnog i uzvišenog, otvorenog i zatvorenog. U njima se arhiviraju i komprimiraju kolekcije i društveni komentari: od umjetničkih koncepata do potrošenih rola toaletnog papira, pivskih boca ili razbijenih teniskih loptica. U tom smislu arhiv prestaje biti tek spremište i postaje polje u kojemu se svaka materija može pretvoriti u znak.

Kutije od prozirnog pleksiglasa nisu neutralni spremnici. One uvijek stvaraju barijeru: sadržaj je vidljiv, ali nikada neposredno dostupan. Svaki pogled prolazi kroz sloj optičke distorzije, refleksije i deformacije. Predmeti u njima nikada nisu sami predmeti, nego njihove slike, prikazi oblikovani filterom koji ih odvaja od promatrača. Time se otvara pitanje: je li važnije što je prikazano ili kako je prikazano? U tom smislu Horvatovi arhivi nastavljaju liniju od Maljevičeva Crnog kvadrata, gdje je pitanje slike nadvladalo pitanje prikaza. Ako je kod Maljeviča ploha kvadrata ikona praznine, Horvatova kutija je ikona prezasićenosti – fragmenti stvarnosti komprimirani u zatvorenu kapsulu.

Umjetničke genealogije Horvatovih arhiva mogu se pratiti kroz radove Armana i Josepha Cornella: prvi je stvarao prozirne kompresije predmeta kao kritiku potrošačkog društva, dok su Cornellove kutije bile intimni mikrosvjetovi osobnih imaginacija. Horvat se, međutim, razlikuje time što gradi arhive kao procesualne strukture koje objedinjuju osobno i kolektivno, umjetničko i svakodnevno. Njegove kutije ne ostaju uokvirene u trenutnoj estetskoj kompoziciji, nego se razvijaju kao otvorene, rastuće i suradničke cjeline – nastajale i u participaciji drugih umjetnika, dizajnera, arhitekata, digitalnih i zvučnih autora.

U teorijskom smislu, poetički arhivi upisuju se u polje pojmova koje su otvarali Derrida, Foucault i Hal Foster. Derrida ih približava arhivskoj “groznici”,želji da se sve zabilježi i sačuva, iako ono bitno uvijek izmiče. Foucaultovo shvaćanje arhiva kao sustava izjava ovdje se širi na trivijalno i otpadno, čime se brišu hijerarhije vrijednosti. Hal Fosterovo tumačenje arhivske umjetnosti kao rekonstrukcije izgubljenih narativa kod Horvata dobiva novu formu: arhiv nije rekonstrukcija, nego kompresija, zbirka koja proizvodi nove mogućnosti čitanja. A Duchampova teza o ideji i konceptu kao središtu umjetnosti potvrđuje se u svakom Horvatovom arhivu.

No prije svega, svaka je kutija poema. Ritam nastaje iz ponavljanja, praznina, slučajnih susreta materijala. Gledatelj se pred njima nalazi kao pred partiturom slobodan interpretirati, ali uvijek na distanci, svjestan da ono što vidi ostaje onkraj dohvata.

Izložba u Splitu donosi dva nova arhiva, dvije nove kapsule koje proširuju ovu višedesetljetnu seriju i potvrđuju da poetički arhivi nisu zatvoreni u prošlost, nego stalno otvaraju nove prostore interpretacije. Umjesto da arhiv bude prostor reda i klasifikacije, Horvat ga preobražava u polje prezasićenosti, neprozirnosti i otvorenosti. Njegovi poetički arhivi djeluju kao umjetnički i društveni eksperiment: pokušaj da se sačuvaju tragovi stvarnosti, a ujedno otvore mogućnosti za nova čitanja i značenja.

CITATI

Aphra Tesla, 2019
“Umjetnički zadatak djelovanja Mihe Horvata živi na rubovima osobnog i neosobnog, marginalnog i slobodno uzvišenog. Osobna povijest, smještena na periferiju svakodnevice, odjekuje u fenomenu sinkretičke poetske cjeline koju svatko može čitati.”

Petra Čeh, 2020
“Serijom dokumenata/arhiva Miha Horvat potvrđuje Duchampovu tezu da je umjetnost stvar ideje i koncepta, a ni u kojem slučaju puko mimetičko kopiranje svijeta. Umjetnost mora šokirati; ako ne, promašuje svoju svrhu.”

Miha Horvat, 2021
“Jedno sažimanje. Jedna kolekcija. Više kompozicija. Dokument kao arhiv. Arhiv kao dokument.

O AUTORU

Miha Horvat (1976.) je doktorski student etnologije i kulturne antropologije (Filozofski fakultet, Ljubljana) te magistar umjetnosti novih medija (die Angewandte, Beč). Živi i radi u Mariboru. Pravni je zastupnik Fondacije Sonda i Interdisciplinarnog laboratorija GT22. Pokretač je projekta galerije-garaže EX-garage i član Transnacionalne gerilske umjetničke škole. Njegovo umjetničko djelovanje obuhvaća tehnike koje kombiniraju proizvode tehnološkog razvoja, izvedbene umjetnosti, kazališni prostor, svjetlosnu i medijsku skulpturu te prostorno-konceptualne zahvate. Svoj je rad ostvarivao kroz brojne organizacije i platforme, među kojima su Klon.Art, son:DA, sonda 3, Festival MFRU, Festival KIBLIX te kolektivi i ansambli Ivice Buljana, Bojana Jablanovca, Beton LTD i danceCO. Izlagao je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama.