NMG@PRAKTIKA
SVAN
III
23 – 28 / 05 / 2025
——— ——— ——— ——— ——— ——— ———
OTVORENJE: Petak, 23. svibnja 2025. u 20:00
Izložba je otvorena za posjetitelje od ponedjeljka do četvrtka u radnom vremenu galerije od 17 do 20 sati.
Galerija Kluba Kocka, Dom mladih Split, Slobode ul. 28
U središtu galerije nalazi se šest industrijskih skladišnih stalaža. Dimenzije su precizne, ritmične: 179 × 90 × 45 cm. Police su djelomično ispunjene kutijama i raznorodnim predmetima – ponešto je doneseno iz Zagreba, ostatak je sakupljen u samom prostoru galerije. Predmeti nisu izabrani zbog značenja, vrijednosti ni estetskog potencijala. Oni su tu jer su dostupni. Upravo ta punina – gomila bez selekcije – jest jezgra rada. Ne kao arhiv, ne kao zbirka, nego kao metafora zagušenja: emocionalnog, perceptivnog, institucionalnog. Umjetnik sam opisuje rad kao “glupu metaforu” čovjekove potrebe da probleme ne razrješava, nego ih negdje zatrpa. I upravo u toj gesti – priznanju bez patetike – rad stječe snagu: odbacuje naraciju, otporan je na interpretaciju, ali stvara prostor u kojemu praznina postaje sadržaj.
Na zidu se nalazi render istih tih stalaža. Nema razlike. Nema nadgradnje. Nema “prije-poslije”. To je slika koja ništa ne objašnjava, ali umnaža isti pogled. Poput simulakruma koji ne oponaša stvarnost, nego je duplira do apsurda. U tom smislu, ovaj rad stoji uz bok konceptualnim premisama Sherrie Levine i Allana McColluma: što se događa kad sve izgleda kao značenje, ali ništa ne znači?
Suprotno tome, s druge strane galerije stoji neonski natpis “ca je carpe diem”. Izvlači ironiju iz post-internet estetike citata, memova i aforizama, ali ne kao komentar – nego kao potpuni kolaps poruke. Neonski slogan djeluje kao vizualni junk food – estetski primamljiv, ali sadržajno prazan. Poruka koja nije ni imperativ ni poziv, nego etiketa nad emocionalnim šutom – živiš dan ali ne otvaraš zatrpanu ladicu. Nešto između svakodnevnog balansiranja između samopomoći i samopropasti.
U mnogim suvremenim radovima koji koriste objekte, prisutna je arheološka logika: pokušaj da se kroz predmete rekonstruira neka osobna ili kolektivna povijest. Ovdje toga nema. Sadržaj kutija nije važan; ne znamo što je unutra i to ništa ne mijenja. Nema sustava ni pamćenja – riječ je o organiziranju zaborava. Zato nema ni transformacije. Rad ne liječi, ne oslobađa. Ono što vidimo je stanje – akumulacija bez razrješenja. Kao u šahu, kojemu se Duchamp posvetio u kasnijoj fazi svog života – pravila su poznata, sustav je zatvoren, ali značenje nije artikulirano. Ono se troši unutar poteza.
Reference na Duchampov ready-made pritom su jasne, ali mutirane: ovdje ne govorimo o isticanju objekta kroz institucionalni okvir, nego o njegovoj doslovnoj neutralizaciji. Ovo je anti-ready-made – ne pojedinačni objekt koji postaje umjetnost, nego masa objekata koja odbija to postati. Ako Duchampov pisoar destabilizira autoritet ukazivanjem, ovdje se autoritet briše kroz zasićenje – kroz iscrpljenje forme. Rad, poput šaha, operira kroz pomake, ne poruke. Ne gradi narativ, već mapu odnosa. Svaka kutija, svaki predmet, svaki sloj samo potvrđuje da ništa ne vodi nigdje. A možda upravo u tome leži istina: da forma može postojati bez sadržaja, da izložba može izgledati kao smisao, a zapravo ga ne sadržavati. Da ono što se čini poznatim – stalaža, kutija, slogan – ništa ne razotkriva, osim da je sve već prepoznato i time poništeno. Rad se može promatrati unutar konteksta postprodukcijskih praksi kraja 20. stoljeća – od Pierrea Huyghea i Liama Gillicka do relacijske estetike Nicolasa Bourriauda – ali uz bitnu razliku: ovdje nema utopije odnosa. Nema ni uključivanja publike ni zajedničkog iskustva. Umjesto toga, postoji tek mogućnost da svi postanemo sukrivci u procesu zatrpavanja – kustosi, umjetnici, publika, institucije. Svi sudjelujemo, ali ništa ne vrijedi. Poveznica s Arte Povera i Michelangelom Pistolettom pritom je višeslojna. Kao i u Pistoletovim ogledalima, i ovdje publika biva reflektirana unutar rada – no ne kao subjekt koji se prepoznaje, već kao identitet koji izostaje.
U konačnici, umjetnik ne zauzima poziciju genija ni tvorca, već djeluje kao organizator. Poziva kustosicu da “pomogne napuniti police” – doslovno, ne simbolički. Ta pragmatična gesta briše granicu između umjetničkog i kustoskog rada, produkcije i interpretacije, organizacije i autorstva. Autorstvo ovdje ne proizlazi iz zajedništva, već iz funkcionalne potrebe. Ovaj rad ne napada umjetnost, nego tiho uklanja ono što joj je dodijeljeno izvana – institucionalni autoritet, funkciju, poruku. Ne dramatizira, ne provocira, ne traži pozornost. Umjesto razotkrivanja, ukida potrebu za iluzijom. Ovo nije rad o krizi smisla, već o kraju potrebe da se smisao proizvodi kroz organiziranu estetiku i institucionalne rituale. Ne propituje spektakularno niti inzistira na proboju. Samo stoji kao ogledalo koje ne reflektira ništa osim vlastite praznine. Ovo je rad koji prepoznaje kraj pretvaranja.
Svan Radulović Matica rođen je u Zagrebu 1992. godine. Studirao slikarstvo je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Radi kao dizajner rasvjete i aktivno se bavi likovnom umjetnošću. Izlagao je u Galeriji Greta, Zagreb: Menschlichkeit, 2018.; Garaži Kamba, Zagreb: Flux Capacitor 2019. s Andrejom Beštakom; u Galeriji Arsenal, Hvar Potemkinov gost, 2020 s Johnom Miličićem, Galeriji SC, Zagreb: Svan, Sven, 2021. te sudjeluje na skupnoj izložbi u galeriji 36 Mountains festival: 30+40, 2022. Živi i radi u
Zagrebu.
KUSTOSICA / Jelena Šimundić Bendić
KUSTOSI PROGRAMA NMG / Natasha Kadin, Vedran Perkov, Jelena Šimundić Bendić
PRIJEVOD / Katarina Duplančić Dugopoljac
DOKUMENTACIJA / Glorija Lizde
POSTAV / Svan Radulović Matica, Jelena Šimundić Bendić
DONATORI / Ministarstvo kulture i medija RH, Grad Split
MAVENU PODRŽAVA / Zaklada Kultura nova
ZAHVALE / KUM, MKC, PDM
DIZAJN / Nikola Križanac
TISAK / Kopiring
